Ivo Andrić

Bosanski, hrvatski i srpski književnik

Ivo Andrić (1892. – 1975.), hrvatski, srpski, te bosanskohercegovački pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Ivo Andrić (1961)

Naveden izvor uredi

  • „Gospođu Croatiu volim stalno i nesretno. Nesretnija je nego ikad, ali ja je volim više nego ikad. Nije ona kriva što je nesretna ni ja što je volim.”[1]
  • „Sve je to samo kratak ružan san, taj govor o pobjedama; nema poraza ni pobjeda nego uvijek i svuda, kod poraženih jednako kao i kod pobjednika, napaćen i ponižen čovjek.”[2]
  • »Držite se stvarnosti, velike naše današnje stvarnosti, oslonite se u pitanju jezika, kao i u svemu ostalom na narod, ostanite uz njega, osluhnite kako se izražava, podižite i razrađujte njegov izraz, i ne ćete nikad zalutati.«[3]
    • predsjednik Saveza književnika Jugoslavije Ivo Andrić – mladim piscima.
  • „Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kome se niko ne ogleda.”[4]
    • Ivo Andrić, 30. rujna 1911.
  • Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželeti da priča koju današnji pripovedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na jedan ili drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.
    • O priči i pričanju, 1961.[5]
  • »Za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori.«
    • Znakovi pored puta, 1976.[6]
  • »Kad isključim telefon, da bih mogao mirno da radim, ne osećam se sasvim dobro ni lagodno. Čini mi se da sam nešto propustio, da sam se o nekog ogrešio i da mir do kojeg sam tako došao nije prirodan, nije onaj pravi i zdravi mir koji je potreban za rad. Nešto slično kao kad uzmem prašak za spavanje pa spavam, ali znam (i u snu znam) da moj san nije ono što treba da je san u životu zdravog čoveka. Onda opet uključim telefon i, ometan, radim rastrgano i na prekide, ali bolje. Na svakoj knjizi koja znači dobro umetničko delo moglo bi se napisati: „Oteto od života, moga i vašega.” Ima mnogo osetljivih i slabih ljudi koji celog svog veka očekuju i žele neki svoj potpun i konačan obračun sa životom, sa društvom, sa ljudima oko sebe; maštaju o njemu mnogo i stalno, pokušavaju često i na razne načine da ga izvrše i, naravno, nikad ne uspevaju; troše u to najbolje snage i najlepše godine; propuštaju sve prilike da ma šta stvarno i korisno urade; i na kraju, postavši zbog toga smešni i svima dosadni, nestaju zajedno sa svojim uzaludnim i neprirodnim snom. Samo poneki od njih, koji je pored toga i umetnik, uspeva ponekad da od svog jalovog maštanja i od svog nerešljivog spora sa životom i od svoje nesposobnosti da ga reši, načini umetničko delo, i tako drugim putevima i načinima da smisao svom jedinom i zbog nezdrave iluzije upropašćenom životu.«
    • Znakovi pored puta, 1976.[6]
  • »      Često sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.
          Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
          Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izdubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase vodâ, mir, daljina i zaborav.«[7]

Nenaveden izvor uredi

  • "Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna."
  • "Cijelog vijeka se liječimo od nesretnog djetinjstva."
  • "Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno."
  • "Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije."
  • "Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje!"
  • "Dođu tako vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!"
  • "Dok god ima mraka ima i svanuća."
  • "Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli."
  • "Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabre."
  • "Jadan je onaj koji mora nekoga poniziti da bi sebe uzdigao."
  • "Kad bi ljudi znali s koliko se malo mozga upravlja svijetom, pomrli bi od straha."
  • "Kad ti laskaju i kad te hvale, budi na oprezu!"
  • "Ljepša duša dublje jeca."
  • "Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."
  • "Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu."
  • "Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi."
  • "Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima."
  • "Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."
  • "Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri."
  • "Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost."
  • "Neostvariv san je postao sadržaj moga života."
  • "Nije najveća budala onaj koji ne zna čitati nego onaj koji misli da je sve što pročita istina."
  • "Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća."
  • "Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tokom stvari."
  • "Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja."
  • "Onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa ma ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao."
  • "Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izražaja. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se."
  • "Poslije svake pobjede nastaju krize."
  • "Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lako kao oni kamenčići beluci koje je rijeka u toku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele."
  • "Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo."
  • "Rana koja se krije, sporo i teško zarasta."
  • "Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje."
  • "Svi pravi životi su lijepi i teški."
  • "Što ne boli nije život. Što ne prolazi nije sreća."
  • "Što vrijedi govoriti mnogima, koji nisu sposobni za jednu pametnu ideju, ali su sposobni da uguše svaku zamisao koja nikne u glavama pametnijim od njihove."
  • "Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."
  • "Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."
  • "Tko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje."
  • "U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije da mrzi."
  • "Žena stoji, kao vrata, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."
  • "Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."

Izvori uredi

  1. Lada Žigo, »Mirnim perom u rat!« // Republika : mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, godište LXIV., br. 6., lipnja 2008. / gl. ur. Ante Stamać, Zagreb : Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga, 2008., ISSN 0350-1337, str. 89. – 96.
  2. Ivo Andrić, Crveni listovi. U časopisu Jugoslavenska njiva, br. 20., Zagreb, 1919., str. 324.
  3. Marin Franičević, Pisci i problemi, »Kultura«, Zagreb, 1948., str. 347.
  4. Ivo Andrić, »U sumrak« (izvorno: У сумрак) // Bosanska vila, br. 18., Sarajevo, 30. rujna 1911., str. 276.
  5. Miodrag Bogićević, Moderno i tradicionalno, IRO »Veselin Masleša«, OO Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1980., str. 66. (COBISS.SR-ID: 17999111)
  6. 6,0 6,1 Andrić, Ivo, Sabrana dela Ive Andrića. Knj. 14, Znakovi pored puta, priredili Radovan Vučković i dr., 2. izd., Beograd: Prosveta, Zagreb: Mladost, Sarajevo: Svjetlost, Ljubljana: Državna založba Slovenije, Skopje: Misla, 1977., str. 200. i 201. (COBISS.SR-ID 19310348);
    izvorno: Андрић, Иво, Сабрана дела Иве Андрића. Књ. 14, Знакови поред пута, приредили Радован Вучковић и др., 2. изд., Београд: Просвета, Загреб: Младост, Сарајево: Свјетлост, Љубљана: Државна заложба Словеније, Скопје: Мисла, 1977., стр. 200. и 201. (COBISS.SR-ID 19310348)
  7. 7,0 7,1 Ivo Andrić, Ex Ponto: Nemiri: Novele, priredio Dubravko Horvatić, Mosta, Zagreb, 1995., ISBN 953-6034-37-9 (CIP 950519151), str. 25., djelomično citirano prema radu: Stevan Micić, »Andrićev vezir Jusuf u noveli Most na Žepi«, Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika: časopis za nastavu hrvatskog ili srpskog jezika, književne, scenske i filmske umjetnosti, »Školska knjiga«, Zagreb, god. 1976., br. 1, str. 35. — 41., citat naveden na str. 38.


Vanjske poveznice uredi

 
Wikipedija ima članak na temu: Ivo Andrić
 U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Ivo Andrić
 U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ivo Andrić
 Wikizvor ima izvorna djela autora: Ivo Andrić
 Pogledajte rječničku natuknicu Andrić u Wječniku, slobodnom rječniku.