José Raúl Capablanca

José Raúl Capablanca (1888. – 1942.), bio je kubanski šahist, diplomat i treći po redu svjetski šahovski prvak.

Capablanca, 1931.

Naveden izvor

• Žrtve su ispravne tek kada su jedino sredstvo za dobivanje partije ili kada su sredstvo za dobivanje partije na najbrži i najsigurniji način, ali u svim drugim slučajevima trebale bi se izbjegavati.

• Šah je vrlo logična igra i onaj koji može rasuđivati više logički i duboko trebao bi pobijediti.

• Nije mi bilo još ni pet godina kada sam jednom slučajno ušao u biro svoga oca i zatekao ga pri igri šaha s jednim gospodinom. Dotle ja uopće nisam vidio šah; figure su me zanimale te sam sljedećeg dana opet došao promatrati igru. Trećega dana dok sam promatrao igru, moj otac, još posve neiskusni novajlija, igrao je skakačem s jednog bijelog polja na drugo bijelo polje. Njegov protivnik, koji očigledno nije igrao bolje, nije to ni primijetio. Moj otac je dobio partiju, a ja sam ga tada nazvao varalicom i počeo ga ismijavati. Poslije manje svađe, kojom prilikom me otac umalo nije istjerao iz sobe, pokazao sam mu što je učinio. On me je upitao otkuda i što ja znam o šahu. Odgovorio sam mu da ga mogu dobiti; on je rekao da je to nemoguće jer ja, vjerojatno, ne umijem čak ni figure pravilno rasporediti. Pokušali smo igrati i – ja sam dobio. To je bio moj prvi nastup.
  • Moja šahovska karijera (1920.)

• Iako sam tada imao samo četiri godine, ubrzo sam mogao cijeniti činjenicu da se partija šaha može usporediti s vojnom bitkom – nešto što uključuje napad od strane jednog igrača, a obranu od strane drugog. Radnje ove prirode uvijek su ostavljale dubok dojam na mene. Sjećam se s kakvim sam užitkom slušao priču vojnika o zauzimanju redute ili hvatanju vojske u zamku. Stoga vjerujem da je moja rana i vrlo jaka privlačnost prema igri šaha bila posljedica jedinstvenog sklopa uma koji sam razvio kao rezultat mojeg vojnog okruženja, a također i osebujne intuicije.

• (...) Odvedeni smo u kut sobe gdje je muškarac srednjih godina, s poprilično velikom glavom, sjeo ispred ploče diskutirajući jednu partiju u tijeku. Nisam znao nikoga, i nitko nije znao mene. Niski je čovjek bio slušan s očitim respektom onih oko stola. Gledajući s posebnim zanimanjem, iznenadio sam se kad sam vidio kako drugi pristaju na poteze i objašnjenja koja su bila donekle iznad mene. Moja me mladenačka uobraženost natjerala da pomislim da je ono što sam čuo apsurdno i da je mali čovjek bio slab igrač. U jednom ili dva navrata bio sam na ivici da se umiješam kako bih proturječio cijenjenoj personi. Srećom, moja stara navika da gledam, bez riječi, spasila me od krajnje ponižavajućeg iskustva, jer sam nekoliko minuta kasnije predstavljen malom čovjeku, koji je bio ništa manje doli veliki dr. E. Lasker, tadašnji svjetski prvak.

• Šah je nešto više od igre. To je intelektualna djelatnost koja ima određenih umjetničkih kvaliteta i mnogo znanstvenih elemenata. To je isto tako sredstvo daljnjeg učvršćivanja društvenih i duhovnih veza, srdačnih odnosa među narodima.
  • Posljednje šahovske lekcije (1966.)

Nenaveden izvor

• Kad meč završi, zaboravim ga. Možete zapamtiti samo toliko stvari, stoga je bolje zaboraviti beskorisne stvari koje ne možete koristiti i zapamtiti samo one stvari koje su korisne. Na primjer, sjećam se i uvijek ću se sjećati da je 1927. Babe Ruth postigao šezdeset home runova.
• Kako biste poboljšali svoju igru, morate proučiti konačnicu prije svega ostalog, jer dok se konačnice mogu proučavati i savladati same, središnjica i otvaranje moraju se proučavati u relaciji s konačnicom.

Drugi o Capablanci

Jugoslavenski novinar, šahist i književnik Vasilije Medan u predgovoru prvog jugoslavenskog izdanja knjige Moja šahovska karijera (1937.) piše:

• »José Raúl Capablanca ime je najviše spominjano od 1911. godine do danas. Ono je najčešće stavljano pored imena Philidora, Morphyja i Steinitza, tih najvećih šahovskih genija. Dvadeset i šest godina prošlo je od sansebastijanskog turnira kada je cijeli svijet zastao, zadivljen, pred imenom Joséa Raúla Capablance, 22-godišnjeg sina Kube, zemlje sunca. San Sebastián darovao je Raúlu Capablanci pehar pobjede ništa manje vrijedan onoga koji je Hastings 1895. godine stavio pred Harryja Nelsona Pillsburyja. Otada njegovo ime svijetli najjasnijom svjetlošću. Snagom svoga genija on u šahovske partije užljebljuje kristale, kao kakav draguljar drago kamenje u plemeniti metal. Njegove partije ne sadrže mistiku, ne sadrže mrak. Pune su sunca, kao Kuba. Njegovo ime raste toliko uvis da upravo dobiva sve atribute jedne legendarne ličnosti. (...) Capablanca je neosporno najveći živi šahovski dar. Uostalom, to svi priznaju. Ali taj dar nije od one vrste koja se sreće po desetljeće, već po stoljeće. Istina, i Lasker je jedan šahovski div, i Aljehin je jedan gorostas, ali Capablanca je sav svijetao. U njegovim partijama nema ni traga od one Laskerove brutalnosti, od onoga grubijanstva kojim Lasker pobjeđuje, čak i u izgubljenim pozicijama, svoje protivnike. U Capablancinim partijama nema, isto tako, ni mrve one kompliciranosti jednoga Aljehina koja ide do razine na kojoj čovjeku mozak mora zastati. Ne, Capablancine partije su odmor, osvježenje. Njegove poteze svi razumiju, ali tek onda kada ih je on učinio. Predbacivali su mu da je suh i jednostavan. Baš isto onako kako su ljudi govorili da Zmajeve pjesme nisu visoka umjetnost. Iz Capablancinih partija, kao iz pjesama Zmajevih, izbija jedna rijetka svježina, jedna neobična vedrina, jedno snažno okrijepljenje. To ga, kao umjetnika, izdiže iznad svih njegovih suvremenika.«