Olivera Ćirković

Olivera Ćirković (r. 1969) je srpska spisateljica i samouka slikarica, te bivša košarkašica, bivša članica međunarodne zločinačke organizacije Pink Panter i bivša zatvorenica.

Ja, Pink Panter 2 - Arhondisa (2019.)

„U zatvor nikad ne ulaze veliki.” (str. 11)
„Osjetila sam se svemogućom.” (str. 14)
„Složno smo zaključili da ja više nisam običan već sveti čovjek, koji ima nadljudsku moć.” (str. 38-39)
„Ženski mozak uvijek funkcionira perfidnije i lukavije od muškog...” (str. 44)
„Previše logike vodi u premišljanje i sagledavanje posljedica, a to je u prijestupu najveća moguća mana. Uspjeh se postiže isključivo odlučnošću koji logični zaključci u prijestupu ometaju.” (str. 45)
„Zašto ugledni zlatar čuva falš novac u sefu zlatarnice, nema odgovora.” (str. 64)
„Svi ti lijepi i nježni osjećaji, gotovo po pravilu, tokom života polako blijede i gube početni sjaj i zanos. Ubijaju ih ružna životna iskustva koja nas uče surovoj realnosti. Zato postajemo logični, praktični i veoma dosadni. ... Tako sam većinu života provela u idealiziranju ljudi i njihovih odnosa. Tako sam bježala od svega ružnog s čim su normalni ljudi prisiljeni živjeti. U mojim bajkama svi su bili mladi i lijepi.” (str. 65)
„Sjedili smo i gledali se ne vjerujući u splet toliko glupih okolnosti.” (str. 79)
„Većina žena, čak i onih koje su intelektualno bile na višem nivou, imala je urođenu potrebu da se koristi svojim ženskim atributima kako bi lakše i brže došla do cilja. Rijetko sam sretala potpuno posvećene žene koje su se oslanjale samo na svoje kvalitete. To me kao izrazitog individualca jako iritiralo. Sretala sam žene određenih kvaliteta koje su ostale limitirane ne radeći na sebi samo zbog kukavičkog pristajanja da odžive život sa muškarcem isključivo zbog materijalne sigurnosti koju im on pruža. Žene su čak i u vanjskom svijetu. a naročito zbog materijalne koristi, često spremne da se lako odreknu svoje samostalnosti i slobode, što je meni, kao izrazitom buntovniku i osobi koja vjeruje da nema cijenu, poražavajuće.” (str. 95)
„Ako je nešto za mene bilo spas i lijek u zatvoru, onda je to svakako slikanje. Slikanje je tišina misli i jedan prostor u vremenu u kome kazaljke sata staju.” (str. 79)
„Konstatirala sam činjenicu da su svi zatvorenici, bez obzira na težak položaj, vrlo dobrog raspoloženja, sa izrazitom željom za životom.” (str. 104)
„Tako sam neuka, samo sa zatvoreničkim iskustvom, zaključila da je depresija bolest modernog doba, koja se dešava, kako bi to moja mama kazala „iz čiste obijesti”.” (str. 105)
„Naši pretci nisu imali vremena za depresiju.” (str. 106)
„Karizmatični luđak u stanju je samoga sebe uvjeriti kako govori istinu...” (str. 126)
„...u ovoj zemlji nepostojanje dokaza ne znači ništa. Bez sreće, ili točnije, Božje volje, nije bilo sretnih ishoda...” (str. 151-152)
„U najhladnijim dubinama zime otkrila sam da u meni živi nepobjedivo ljeto. Slikanje je postalo moja potreba i duševna hrana.” (str. 172)
„Zlo je ipak imalo slabu točku.” (str. 184)
„Neke neizvjesnosti i nepravde toliko su bolne da ih može opisati samo šutnja..” (str. 227)
„U slikanju sam uvijek nanovo i neočekivano nalazila snagu da koračam naprijed, da se nadam, da se borim, da pobijedim nepobjedivo.” (str. 227)
„Da bi prepoznao i osjetio patnju, moraš imati duha - a tko će ga imati ako ne umjetnici.” (str. 237)
„Shvatila sam da je mnogo lakše biti realan, nego vjerovati.” (str. 246)