Džavaharlal Nehru: razlika između inačica

 

* "U Francuskoj je velika revolucija srušila Bastillu, simbol starog poretka, zbrisala kralja i feudalizam i objavila svijetu ljudska prava. A u Engleskoj tada? Uplašena revolucionarnim promjenama u Americi i Francuskoj, Engleska je postala još reakcionarnija, a njen divlji i barbarski kazneni zakon još svirepiji. Kada je Đuro III. stupio na englesko prijestolje 1760. godine, bilo je oko 160 krivica za koje su muškarci, žene i djeca bili osuđivani na smrt. Za njegove duge vladavine koja je završila 1820., blizu stotinu novih prijestupa koji su povlačili smrtnu kaznu dodani su ovom strašnom popisu. S običnim vojnicima u britanskoj vojsci postupalo se s užasavajućom brutalnošću i nečovječnošću, gore nego sa životinjom u polju. Smrtne presude bile su uobičajena pojava, a još običnije bilo je bičevanje, vršeno javno, koje je išlo do više stotina udaraca, dok nije katkada nastupila smrt ili bi osakaćeno mučenikovo tijelo, jedva preživjelo, prepričavalo tu povijest do svoga smrtnog trenutka... Sjećam se kako su u vrijeme dok sam bio dječak, novine koje su Britanci izdavali u Indiji bile pune službenih novosti i događaja; vijesti iz uprave, o premještanjima i unaprjeđenjima; o životu engleskog društva, natjecanjima u polu, utrkama, zabavama i amaterskim kazališnim predstavama. Jedva da je bila koja riječ o indijskom narodu, njegovom političkom, kulturnom, socijalnom ili ekonomskom životu. Čitajući ove novine jedva bi se moglo povjerovati da indijski narod postoji. U Bombaju su se održavale četvorne utakmice u kriketu između četiri momčadi sastavljene od hindusa, muslimana, parsa i Europljana. Europska jedanaestorica zvali su se "Bombajska oblast"; ostali su se zvali samo momčad hindusa, muslimana i parsa. Na taj način Europljani su bili ti koji su predstavljali Bombaj; drugi su, kao što se vidi, bili strani elementi priznati radi ovog natjecanja. Ovi četvorni mečevi još uvijek se održavaju, premda protiv njih postoje mnogi razlozi i zahtjev da se momčadi ne biraju na vjerskoj osnovi. Ja mislim da se momčad "Bombajska oblast" sada zove "europljanski". Engleski klubovi u Indiji obično imaju ozemna imena; Bengalski klub, Alahabad klub itd. Oni su ograničeni na Britance ili još točnije na Europljane. Ne treba se protiviti ozemnim oznakama pa čak ni tome da jedna skupina ima klub za sebe i ne dopušta pristupiti onima izvana. Ali ovo je označavanje poteklo iz britanske navike smatrati kako su samo oni stvarna Indija koja se računa, stvarni Bengal, stvarni Alahabad. Ostali su samo privjesci, korisni na svoj način, ukoliko znaju gdje im je mjesto, a inače štetni. Isključenje neeuropljana prije se može smatrati rasnim pitanjem nego opravdanom željom kulturno srodnih ljudi u trenucima slobodnog vremena sastati se zbog zabave i društvenog života ne želeći upletanje stranih elemenata. Sa svoje strane nemam ništa protiv isključivo engleskih ili europskih klubova, a vrlo malom broju Indijaca bilo bi stalo priključiti im se. Ali kada je ova društvena isključivost očito zasnovana na rasizmu i na jednoj vladajućoj klasi koja sveudilj pokazuje svoju nadmoć i nepristupačnost, tada to drukčije izgleda. U Bombaju postoji jedan dobro poznati klub koji nije dopuštao, a koliko mi je poznato, i dalje ne dopušta ijednom Indijcu osim kao slugi ući čak ni u sobu za posjetitelje, makar on bio vladajući princ ili industrijski magnat. Rasizam u Indiji nije toliko engleski protiv indijskog koliko je europski protiv azijskog. U Indiji svaki Europljanin, bio on Englez, Poljak ili Rumunj, automatski je član vladajuće rase. Željeznički vagoni, čekaonice na postajama, klupe u parkovima, označene su natpisima "samo za Europljane". To je ružno i u Južnoj Africi ili bilo gdje, ali morati podnositi ovako nešto u svojoj vlastitoj zemlji ponižavajuće je i gorko podsjeća na naš ropski položaj. Točno je da se postupno mijenjaju vanjske manifestacije rasne superiornosti i imperijalne arogancije. Ali taj je proces spor i kako česti slučajevi pokazuju površan. Politički pritisak i jačanje borbenog nacionalizma iznuđuju promjenu i vode do svjesnog pokušaja ublažavanja ranijeg rasizma i agresivnosti; a baš taj isti politički pokret, kada dostigne krizu i kada ga treba uništiti, dovodi do ponovne obnove sve one stare imperijalističke i rasne arogancije u njenim krajnjim oblicima... Nije bilo moguće uvoziti strojeve u Indiju. Bio je stvoren jedan vakuum u Indiji, koji je mogao biti popunjen samo britanskim dobrima, a koji je također vodio do brzog rasta stope nezaposlenosti i siromaštva. Klasični tip suvremene kolonijalne ekonomike bio je izgrađen, Indija je postala agrikulturna kolonija industrijske Engleske, opskrbljujući ju sirovinama i pružajući tržište za englesku industrijsku robu. Likvidacija klase obrtnika dovela je do nezaposlenosti u golemom obujmu. Što su mogli raditi oni deseci milijuna dotad zaposleni u industriji i manufakturi. Kamo da odu? Njihovo staro zanimanje nije im više bilo pristupačno, put k novom bio je zapriječen. Oni su svakako mogli umrijeti; ovaj način spasa od nepodnošljivog položaja je uvijek otvoren. Njih su poumirali deseci milijuna. Engleski generalni guverner u Indiji, lord Bentick, izvijestio je 1834. da "bijeda jedva može biti uspoređena s bilo čim u povijesti trgovine. Kosti tkača pamuka bijele se na indijskim ravnicama". Ali još je uvijek ostalo puno njih, a ovo se povećavalo iz godine u godinu prema tome kako je britanska politika zahvatila udaljenija područja zemlje i stvarala više nezaposlenosti. Sve ove mase obrtnika i radnika nisu imale zaposlenja, nisu imale rada, te je sva njihova stara vještina bila beskorisna... Sredinom 19. stoljeća oko 55% stanovnika živjelo je od poljoprivrede, nedavno je ovaj odnos procijenjen na 74%... Indija je imala snositi troškove svog osvajanja, a tada ustupanja ili prodaje od Istočnoindijske kompanije britanskoj kruni, kao i proširenja Britanskog Carstva u Burmi i na drugim mjestima, i ekspedicije u Afriku, Perziju itd. i najzad za svoju obranu protiv samih Indijaca. Ne samo što je rabljena kao baza za imperijalne svrhe, bez ikakve naknade za ovo, već je ona dalje imala plaćati obuku jednog dijela britanske vojske u Engleskoj. Kapitacioni troškovi, kako su nazvani. Ustvari Indija je bila opterećena svim vrstama drugih troškova koje su imali Britanci, kao što su održavanje britanskih diplomatskih i konzularnih predstavništava u Kini i Perziji, cjelokupne troškove telegrafske linije iz Engleske u Indiju, dio troškova britanske sredozemne flote, pa čak i za ugošćenja priređena turskom sultanu u Londonu... Civilna služba također je vođena u rasipničkom i ekstravagantnom stilu, i svi visoko plaćeni položaji rezervirani su za Europljane..."

 

== Nenaveden izvor ==