|
[[w:|Džavaharlal Nehru]] (14. studenog 1889. - 27. svibnja 1964.), indijski državnik i političar.
== Naveden izvor ==
* "Jedna značajna činjenica koja se ističe je to da su oni dijelovi Indije koji su najdulje bili pod britanskom upravom danas najsiromašniji. Mogla bi se čak nacrtati neka vrsta grafikona koji bi pokazao tijesnu vezu između duljine britanske vladavine i progresivnog porasta siromaštva. Nekoliko velikih gradova i nekoliko novih industrijskih područja ne znače bitnu razliku u ovom pregledu. Ono što je značajno su životni uvjeti naroda kao cjeline, a nema sumnje da su najsiromašniji dijelovi Indije Bengal, Bihar, Orisa i dijelovi oblasti Madras; razina masa i životni standard najviši su u Pendžabu. Sigurno je da je Bengal bio vrlo bogata i napredna pokrajina prije dolaska Britanaca. Može biti više uzroka ovih kontrasta i razlika. Ali teško je prijeći preko činjenice da je Bengal, nekada tako bogat i napredan, nakon 187 godina britanske vladavine praćene, kako nam govore, neumornom skrbi Britanaca poboljšati njegove prilike i podučiti njegov narod vještini samoupravljanja, danas samo bijedna masa siromašnog, izgladnjelog i umirućeg naroda. Bengal je prvi doživio puno iskustvo britanske vladavine u Indiji. Ova vladavina počela je otvorenom pljačkom, i jednim sustavom poreza na zemlju koji je izvlačio i posljednju kovanicu ne samo od živih već i od umrlih seljaka. Engleski povjesničari Indije Edward Thompson i J.T. Gareth, govore nam kako je "potjera za zlatom kojoj nije bilo ravne od histerije koja je vladala Cortesovim i Pizzarovim Španjolcima obuzela engleski duh. Osobito Bengal nije znao za mir dokle nije bio posve opustošen. Za ovaj monstruozni financijski nemoral i englesko ponašanje u Indiji godinama nakon ovoga, Clive je uglavnom bio odgovoran". Clive, graditelj moćnog imperija, čija statua stoji danas ispred Ministarstva za Indiju u Londonu. To je bila čista pljačka. Drvo na kojem raste novac trešeno je neprekidno sve dok najstrašnije gladi nisu opustošile Bengal. Taj proces kasnije je bio nazvasn trgovinom, ali to je predstavljalo malu razliku. Uprava je bila ta takozvana trgovina, a trgovina je bila pljačka. Malo zbivanja u povijesti može se s ovim usporediti. Treba svakako imati na umu da je ovo trajalo, pod raznim imenima i u raznim oblicima, ne nekoliko godina već naraštajima. Otvorena pljačka postupno je uzela oblik ozakonjenog iskorištavanja koje je, premda nije bilo tako očito, ustvari bilo još gore. Korupcija, nepotizam, nasilje i požuda za novcem tih prvih naraštaja Britanaca u Indiji nešto je što nadilazi moć shvaćanja. Značajno je kako je jedna od hindskih riječi koja je postala sastavnim dijelom engleskoga jezika riječ "loot" (pljačka). Edward Thompson kaže, a ovo se ne odnosi samo na Bengal, "da je rana povijest britanske Indije zapamćena kao doba možda najveće pohlepe na svijetu". Ishod svega ovoga, čak i u tim prvim počecima, bila je glad 1770. godine kada je stradalo više od trećine stanovništva Bengala i Bihara. Ali sve je to bilo u slavu napretka, i Bengal može biti ponosan na činjenicu kako je on uvelike pomogao da u Engleskoj izbije industrijska revolucija. Američki pisac Brook Adams opisuje nam kako se to točno dogodilo: "Priljev plijena iz Indije povećavajući u značajnoj mjeri obrtni kapital nacije, ne samo što je povećao količinu energije, već je doprinio puno većoj pokretljivosti i brzini obrta. Ubrzo nakon Plaseja, počelo je stizati u London ono što je opljačkano u Bengalu, a doima se kako su posljedice bile trenutne, jer se svi slažu da je industrijska revolucija počela 1770. godine. Bitka za Plasej odigrala se 1757. godine, a vjerojatno ništa nije usporedivo s brzinom promjene koja je uslijedila. Godine 1760. pojavio se leteći čunak na razboju, a ugljen je zamijenio drvo pri topljenju. Godine 1764. Hargreaves je izumio stroj za predenje, 1776. Crompton ga je usavršio, a 1785. Cartreite je patentirao razboj na mehanički pogon, a 1768. Wat je ostvario parni stroj. Iako su ovi strojevi bili polazna točka za ubrzano kretanje toga vremena, one nisu bile uzrok ovog ubrzanja. Sami po sebi ovi izumi su pasivni, oni čekaju da se akumulira dovoljna količina snage koja će ih staviti u pogon. Ova količina uvijek mora biti u obliku novca, i to ne tezoriranog već u pokretu. Prije priljeva plijena iz Indije i proširenja kredita koji je ovome sljedovao nije postojalo dovoljno snaga za ovu svrhu. Vjerojatno otkad je svijeta nijedna investicija nije nikada donijela toliki prihod kao onaj koji je sazrio na osnovi pljačke Indije, jer je blizu 50 godina Velika Britanija stajala bez takmaca"."<ref>Pandit Džavaharlal Nehru-Otkriće Indije, Rad, Beograd 1952., str. 319.-321.</ref>
* "U Francuskoj je velika revolucija srušila Bastillu, simbol starog poretka, zbrisala kralja i feudalizam i objavila svijetu ljudska prava. A u Engleskoj tada? Uplašena revolucionarnim promjenama u Americi i Francuskoj, Engleska je postala još reakcionarnija, a njen divlji i barbarski kazneni zakon još svirepiji. Kada je Đuro III. stupio na englesko prijestolje 1760. godine, bilo je oko 160 krivica za koje su muškarci, žene i djeca bili osuđivani na smrt. Za njegove duge vladavine koja je završila 1820., blizu stotinu novih prijestupa koji su povlačili smrtnu kaznu dodani su ovom strašnom popisu. S običnim vojnicima u britanskoj vojsci postupalo se s užasavajućom brutalnošću i nečovječnošću, gore nego sa životinjom u polju. Smrtne presude bile su uobičajena pojava, a još običnije bilo je bičevanje, vršeno javno, koje je išlo do više stotina udaraca, dok nije katkada nastupila smrt ili bi osakaćeno mučenikovo tijelo, jedva preživjelo, prepričavalo tu povijest do svoga smrtnog trenutka... Sjećam se kako su u vrijeme dok sam bio dječak, novine koje su Britanci izdavali u Indiji bile pune službenih novosti i događaja; vijesti iz uprave, o premještanjima i unaprjeđenjima; o životu engleskog društva, natjecanjima u polu, utrkama, zabavama i amaterskim kazališnim predstavama. Jedva da je bila koja riječ o indijskom narodu, njegovom političkom, kulturnom, socijalnom ili ekonomskom životu. Čitajući ove novine jedva bi se moglo povjerovati da indijski narod postoji. U Bombaju su se održavale četvorne utakmice u kriketu između četiri momčadi sastavljene od hindusa, muslimana, parsa i Europljana. Europska jedanaestorica zvali su se "Bombajska oblast"; ostali su se zvali samo momčad hindusa, muslimana i parsa. Na taj način Europljani su bili ti koji su predstavljali Bombaj; drugi su, kao što se vidi, bili strani elementi priznati radi ovog natjecanja. Ovi četvorni mečevi još uvijek se održavaju, premda protiv njih postoje mnogi razlozi i zahtjev da se momčadi ne biraju na vjerskoj osnovi. Ja mislim da se momčad "Bombajska oblast" sada zove "europljanski". Engleski klubovi u Indiji obično imaju ozemna imena; Bengalski klub, Alahabad klub itd. Oni su ograničeni na Britance ili još točnije na Europljane. Ne treba se protiviti ozemnim oznakama pa čak ni tome da jedna skupina ima klub za sebe i ne dopušta pristupiti onima izvana. Ali ovo je označavanje poteklo iz britanske navike smatrati kako su samo oni stvarna Indija koja se računa, stvarni Bengal, stvarni Alahabad. Ostali su samo privjesci, korisni na svoj način, ukoliko znaju gdje im je mjesto, a inače štetni. Isključenje neeuropljana prije se može smatrati rasnim pitanjem nego opravdanom željom kulturno srodnih ljudi u trenucima slobodnog vremena sastati se zbog zabave i društvenog života ne želeći upletanje stranih elemenata. Sa svoje strane nemam ništa protiv isključivo engleskih ili europskih klubova, a vrlo malom broju Indijaca bilo bi stalo priključiti im se. Ali kada je ova društvena isključivost očito zasnovana na rasizmu i na jednoj vladajućoj klasi koja sveudilj pokazuje svoju nadmoć i nepristupačnost, tada to drukčije izgleda. U Bombaju postoji jedan dobro poznati klub koji nije dopuštao, a koliko mi je poznato, i dalje ne dopušta ijednom Indijcu osim kao slugi ući čak ni u sobu za posjetitelje, makar on bio vladajući princ ili industrijski magnat. Rasizam u Indiji nije toliko engleski protiv indijskog koliko je europski protiv azijskog. U Indiji svaki Europljanin, bio on Englez, Poljak ili Rumunj, automatski je član vladajuće rase. Željeznički vagoni, čekaonice na postajama, klupe u parkovima, označene su natpisima "samo za Europljane". To je ružno i u Južnoj Africi ili bilo gdje, ali morati podnositi ovako nešto u svojoj vlastitoj zemlji ponižavajuće je i gorko podsjeća na naš ropski položaj. Točno je da se postupno mijenjaju vanjske manifestacije rasne superiornosti i imperijalne arogancije. Ali taj je proces spor i kako česti slučajevi pokazuju površan. Politički pritisak i jačanje borbenog nacionalizma iznuđuju promjenu i vode do svjesnog pokušaja ublažavanja ranijeg rasizma i agresivnosti; a baš taj isti politički pokret, kada dostigne krizu i kada ga treba uništiti, dovodi do ponovne obnove sve one stare imperijalističke i rasne arogancije u njenim krajnjim oblicima... Nije bilo moguće uvoziti strojeve u Indiju. Bio je stvoren jedan vakuum u Indiji, koji je mogao biti popunjen samo britanskim dobrima, a koji je također vodio do brzog rasta stope nezaposlenosti i siromaštva. Klasični tip suvremene kolonijalne ekonomike bio je izgrađen, Indija je postala agrikulturna kolonija industrijske Engleske, opskrbljujući ju sirovinama i pružajući tržište za englesku industrijsku robu. Likvidacija klase obrtnika dovela je do nezaposlenosti u golemom obujmu. Što su mogli raditi oni deseci milijuna dotad zaposleni u industriji i manufakturi. Kamo da odu? Njihovo staro zanimanje nije im više bilo pristupačno, put k novom bio je zapriječen. Oni su svakako mogli umrijeti; ovaj način spasa od nepodnošljivog položaja je uvijek otvoren. Njih su poumirali deseci milijuna. Engleski generalni guverner u Indiji, lord Bentick, izvijestio je 1834. da "bijeda jedva može biti uspoređena s bilo čim u povijesti trgovine. Kosti tkača pamuka bijele se na indijskim ravnicama". Ali još je uvijek ostalo puno njih, a ovo se povećavalo iz godine u godinu prema tome kako je britanska politika zahvatila udaljenija područja zemlje i stvarala više nezaposlenosti. Sve ove mase obrtnika i radnika nisu imale zaposlenja, nisu imale rada, te je sva njihova stara vještina bila beskorisna... Sredinom 19. stoljeća oko 55% stanovnika živjelo je od poljoprivrede, nedavno je ovaj odnos procijenjen na 74%... Indija je imala snositi troškove svog osvajanja, a tada ustupanja ili prodaje od Istočnoindijske kompanije britanskoj kruni, kao i proširenja Britanskog Carstva u Burmi i na drugim mjestima, i ekspedicije u Afriku, Perziju itd. i najzad za svoju obranu protiv samih Indijaca. Ne samo što je rabljena kao baza za imperijalne svrhe, bez ikakve naknade za ovo, već je ona dalje imala plaćati obuku jednog dijela britanske vojske u Engleskoj. Kapitacioni troškovi, kako su nazvani. Ustvari Indija je bila opterećena svim vrstama drugih troškova koje su imali Britanci, kao što su održavanje britanskih diplomatskih i konzularnih predstavništava u Kini i Perziji, cjelokupne troškove telegrafske linije iz Engleske u Indiju, dio troškova britanske sredozemne flote, pa čak i za ugošćenja priređena turskom sultanu u Londonu... Civilna služba također je vođena u rasipničkom i ekstravagantnom stilu, i svi visoko plaćeni položaji rezervirani su za Europljane..."
* "Prikaz koji nam daju Clay i Maleson u knjizi "Povijest pobune" i Thompson i Garreth u knjizi "Postanak i ostvarenje britanske vladavine u Indiji ispunjavaju nas grozom. "Svaki Indijac koji se nije borio na strani Britanaca proglašen je "ubojicom žena i djece"... Opći pokolj stanovnika Delhija, premda je bilo poznato kako su mnogi od njih nama željeli uspjeh, bio je otvoreno promican". Ponovno je oživjela uspomena na dane Timura i Nadir Šaha, ali je njihove podvige nadmašio novi teror, i po obujmu i po duljini trajanja. Pljačka je službeno bila dopuštena tjedan dana, ali ona je stvarno trajala cijeli mjesec, te bila praćena potpunim pokoljem. U mojoj varoši, i u okrugu Alahabad i u okolini, general Niel držao je "krvavi sud". "I vojnici i građani su održavali krvava suđenja, te ubijali domoroce bez ikakva suđenja, bez obzira na dob i spol. U zapisnicima britanskog parlamenta, u ispravama koje je poslao generalni guverner stoji da su starci, žene i djeca ubijani isto kao i oni koji su bili krivci za pobunu. Oni namjerno nisu bili vješani, već spaljivani u selima, možda katkad i gdjegdje strijeljani... Dragovoljne družine krvnika išle su u okruge, a amateri ubojice nisu dugo čekali priliku. Jedan džentlmen hvalio se brojem ubijenih na jedan sasvim umjetnički način. On je svoje žrtve penjao na slonove, a zatim vješao o drveće manga, a žrtve ove divlje pravde vezivao je, kako bi mu prošlo vrijeme, u obliku broja osam". Tako isto i u Cawnporeu, Lucknowu i svuda redom. Statua generala Niela, koju su mu podigli njegovi zahvalni zemljaci, bez sumnje na indijski trošak, još uvijek gleda na nas, kao vjeran simbol britanske vladavine, onakve kakva je bila i onakve kakva još uvijek jest. Nicolsonov spomenik s isukanim mačem još uvijek prijeti starom Delhiju... Jedan drugi tipičan citat pokazat će nam što su osjećali Englezi u Indiji i kako su postupali. U doba agitiranja za donošenje Ilberteovog zakona 1883. godine, Cyton Care, koji je bio u indijskoj vladi ministar vanjskih poslova, izjavio je da ovaj zakon vrijeđa "omiljeno uvjerenje koje dijeli svaki Englez u Indiji, od najvišeg do najnižeg, od pomoćnika farmera u njegovom malom bungalovu do izdavača lista u glavnom gradu, od upravitelja jedne važne provincije do potkralja na prijestolju, uvjerenje svakoga čovjeka da on pripada jednoj rasi koju je Bog odredio da vlada i pokorava"... Sve je učinjeno kako bi se vojska izdvojila od naroda, i nije se dopuštalo ni da obične novine dođu do indijskih postrojbi. Sve ključne položaje držali su Englezi u svojim rukama i nijedan Indijac nije mogao biti postavljen kraljevim ukazom. Jedan obični engleski dočasnik bio je po činu viši od najstarijeg i najiskusnijeg neukaznog časnika Indijca ili onoga tko je bio postavljen potkraljevim ukazom. Nijedan Indijac nije mogao biti zaposlen u glavnom stožeru osim kao beznačajan pisar u odjelu računovodstva. Kao još jedna zaštita, najefikasnija ratna oružja nisu bila dostupna indijskim snagama; ona su bila rezervirana za britanske postrojbe u Indiji. "
== Nenaveden izvor ==
|
