Ivo Andrić: razlika između inačica

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
+1
formatirano zahvaljujući pomoći suradnika Bonča s hrvatske wikipedije, hvala! ;-)
Redak 3:
'''[[w:Ivo Andrić|<font color="darkblue">Ivo Andrić</font>]]''' (1892. – 1975.), [[hrvatski jezik|hrvatski]], srpski, te bosanskohercegovački pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.
 
== Naveden izvor ==
* „Gospođu Croatiu volim stalno i nesretno. Nesretnija je nego ikad, ali ja je volim više nego ikad. Nije ona kriva što je nesretna ni ja što je volim.”<ref>Lada Žigo, »Mirnim perom u rat!« // ''[[w:Republika (časopis)|<span style="color:darkred">Republika</span>]] : mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo'', godište LXIV., br. 6., lipnja 2008. / gl. ur. [[w:Ante Stamać|Ante Stamać]], Zagreb : Društvo hrvatskih književnika i Školska knjiga, 2008., ISSN 0350-1337, str. 89. – 96.</ref>
<!-- ** Potpuni izvor citata, uključujući eventualne koautore, naslov djela i izdanje -->
Redak 18:
* »''Kad isključim telefon, da bih mogao mirno da radim, ne osećam se sasvim dobro ni lagodno. Čini mi se da sam nešto propustio, da sam se o nekog ogrešio i da mir do kojeg sam tako došao nije prirodan, nije onaj pravi i zdravi mir koji je potreban za rad. Nešto slično kao kad uzmem prašak za spavanje pa spavam, ali znam (i u snu znam) da moj san nije ono što treba da je san u životu zdravog čoveka. Onda opet uključim telefon i, ometan, radim rastrgano i na prekide, ali bolje. Na svakoj knjizi koja znači dobro umetničko delo moglo bi se napisati: „Oteto od života, moga i vašega.” Ima mnogo osetljivih i slabih ljudi koji celog svog veka očekuju i žele neki svoj potpun i konačan obračun sa životom, sa društvom, sa ljudima oko sebe; maštaju o njemu mnogo i stalno, pokušavaju često i na razne načine da ga izvrše i, naravno, nikad ne uspevaju; troše u to najbolje snage i najlepše godine; propuštaju sve prilike da ma šta stvarno i korisno urade; i na kraju, postavši zbog toga smešni i svima dosadni, nestaju zajedno sa svojim uzaludnim i neprirodnim snom. Samo poneki od njih, koji je pored toga i umetnik, uspeva ponekad da od svog jalovog maštanja i od svog nerešljivog spora sa životom i od svoje nesposobnosti da ga reši, načini umetničko delo, i tako drugim putevima i načinima da smisao svom jedinom i zbog nezdrave iluzije upropašćenom životu.''«
** ''Znakovi pored puta'', 1976.<ref name="Znakovi_pored_puta"/>
* <poem>»&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Često sjedim sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu.<br />&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.<br />&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;&nbsp;Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izdubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase vodâ, mir, daljina i zaborav.«<ref name="Ex_Ponto"/>
Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izdubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase vodâ, mir, daljina i zaborav.«</poem>
** ''Ex Ponto''<ref name="Ex_Ponto">Ivo Andrić, ''Ex Ponto: Nemiri: Novele'', priredio Dubravko Horvatić, Mosta<!-- izdavač: mosta -->, Zagreb, 1995., ISBN 953-6034-37-9 (CIP 950519151), str. 25., djelomično citirano prema radu: Stevan Micić, »Andrićev vezir Jusuf u noveli Most na Žepi«, ''Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika: časopis za nastavu hrvatskog ili srpskog jezika, književne, scenske i filmske umjetnosti'', »Školska knjiga«, Zagreb, god. 1976., br. 1, str. 35. — 41., citat naveden na str. 38.</ref>