Inačica od 24. lipnja 2017. u 18:07 uredi Ljudevit ffzg (Razgovor \| doprinosi) 34 edits Nova stranica: thumb\|[[:sr:Sava Šumanović\|Sava Šumanović, Portret Slavka Ježića, Pariz, 10. IX 1920.]] w:Slavko...		Posljednja izmjena od 21. lipnja 2019. u 00:04 uredi vrati na prijašnju inačicu Ljudevit ffzg (Razgovor \| doprinosi) 34 edits mNema sažetka uređivanja
Redak 1: [[Slika:Sava Šumanović, Portret Slavka Ježića, Pariz, 10. IX 1920.jpg\|thumb\|[[:sr:Sava Šumanović\|Sava Šumanović]], Portret Slavka Ježića, Pariz, 10. IX 1920.]] [[w:Slavko Ježić\|'''Slavko Ježić''']] ([[w:Dubrava (Zagrebačka županija)\|Dubrava]] kraj [[Čazma\|Čazme]], 17. veljače 1895. – [[w:Zagreb\|Zagreb]], 5. svibnja 1969.), [[w:Hrvatska\|hrvatski]] [[w:književnik\|književnik]], [[w:književna povijest\|književni povjesničar]] i [[w:prevoditelj\|prevoditelj]], pisac prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti (1943.). == ''Hrvatska književnost od početaka do danas 1100.-1941.'' (1943. i 1993.) == Redak 6: * "Međutim, pjesnička vrijednost lirskoga djela ne leži u samoj njegovoj tehnici, niti u nekim idejama, koje se u različitim varijantama ponavljaju kroz vjekove, i uopće ni u kakvim vanjskim akcesornim elementima. Ta vrijednost leži u intimnom donošenju pjesnikovih osjećaja. ''Lirska pjesma mora biti umjetnički izraz iskrenog nutarnjeg doživljaja.'' Vanjska kićenost i formalna dotjeranost mogu biti znak virtuoznosti, dakle vještine, ali bez nutarnje proživljenosti sva ta vanjština ostavlja djelo prazno i šuplje. Nije dakle važna ni pomodna tema kod Gundulića (u barokno doba bilo je mnoštvo "pobožnih" spjevova), a nije bitna ni barokna stilska bujnost i kićenost, koja je samo vanjski ukras unutarnje ljepote - unatoč pomodnoj temi, virtuoznoj kompoziciji i raskošnim stihovima. ''Suze'' su pravo umjetničko djelo, a umjetnička im je vrijednost u tome, što se u njima izrazuju "najintimniji i najličniji pjesnikovi doživljaji"." ~ protiv niskih ocjena Gundulićevih ''Suza sina razmetnoga'' u novijih književnih povjesničara (izdanje 1993., str. 129) * "On me je naučio kako se piše književna povijest. Pišući svoju povijest književnosti imao sam uvijek pred očima Slavka Ježića. Kada sam bio u nekoj dilemi, zapitao sam se kako bi to on riješio. Slavko Ježić jedan je od onih hrvatskih književnika i književnih povjesničara koji su zaista prvi put obuhvatili cjelokupnu hrvatsku književnost, od njezinih početaka do njegovih dana. To je bio hrabar pothvat, tim više što se to događalo u ratnim godinama kada bi mnogi pretpostavljali da se neki autori ne bi smjeli ni spomenuti. Krleža je dobio nemjerljivo više prostora nego Mile Budak, a iako se danas nama to čini samorazumljivim, 1943. to nije bilo samo tako napraviti. Trebalo je i hrabrosti i poštenja. Njegov pristup je bio objektivan, temeljito je poznavao činjenice, dubinski je pročitao djela o kojima je pisao, nije ni od koga prepisivao. Njegova povijest hrvatske književnosti i danas može biti zanimljiva i zbog zanimljivog stila, a ne samo zbog stručne i znanstvene vrijednosti." ~ akademik [[w:Dubravko Jelčić\|Dubravko Jelčić]] u tjedniku ''Nacional'', 28. 5. 2019., str. 56, članak "Slavko Ježić hrabro je obradio pisce svih političkih opcija" == Izvori ==

Slavko Ježić: razlika između inačica