Inačica od 30. siječnja 2023. u 07:49 uredi Ante Vranković (Razgovor \| doprinosi) 534 edits m →‎Moja sjećanja (1996.) ← Starija izmjena		Inačica od 30. siječnja 2023. u 08:43 uredi vrati na prijašnju inačicu Ante Vranković (Razgovor \| doprinosi) 534 edits m →‎Moja sjećanja (1996.) Novija izmjena →
Redak 32: * „Napulj nismo još ni dobro razgledali, a već nam ga je bio pun bog. Sve misliš: tko može živjeti - sve smrdi po ljudskom izmetu i truleži. ... Eto nas začas u Napulju, nejsvojevrsnijem gradu na svijetu. U njemu ima ulica kroz koje možeš proći samo ako se malo narebriš, a dućana u kojima ima samo dvije stolice, na jednoj sjedi prodavačica, a ne drugoj su kremenjaa za upaljače (pušača) ili pak zlatar i kupac, treći ne može ući.” (str. 195, 252) * „U Firenzi kao da je odavno rečeno sve ono najbitnije, tako da ti je i poredak gostionica sasvim logičan: ako vidiš prebijele, čiste stoljnjake, ne ulazi tamo, već ondje gdje su stolnjaci šareni, raznobojni, jer se u ovima dobro jede, a u onim upeglanima se dobro plaća.” (str. 197) * „Došla mi je tako pod ruke i knjiga ''Modern painting'' od [[Herbert Read\|~~Herbert~~Herberta ~~Read~~Reada]] , pa sam je kao obično počeo listati od kraja prema početku. Moram priznati da sam se dobro nasmijao. Kakve sve poruke gledaocu npr. od jednog Schumahera, Kotika, Hartunga, Geigera, Raya, Mossa, Kleinea, Leveea, Jorkya, Wolsa, Alcopleya, Pevsnera i stotine drugih koji se bave vanjskim dopadljivim ritmovima linija ili boja, koji čovjeku ne govore ništa o njegovu Misteriju postojanja, uopće - ništa. Ta čovjek nije samo igračka u Prostoru. O čovjeku bi ipak trebalo crtu dvije povući - tko je to čovjek, što je, otkuda je, zašto je i za kuda je. Itd., itd, itd. Uvjeren sam i kunem se da je velikih slikara puno puno manje nego nam ih niže Herbert Read - a tek kolišno je likovnih ”znalaca” na svijetu tom.” (str. 199) * „Kao nekadašnjeg člana Sokola i kao općenito nemirna čocjeka, privlačila me planina koja se diže poviše našeg sela a koju mi zovemo Brdo. Često sam se penjao uzduž i poprijeko, a kako se u Brdu proteže golema, plitka i dugačka špilja zvana Klobuk, često sam ulazio u nju, obilazio je, pa čak i slikao. Kažu da se u njoj našlo prethistorijskog nakita. Znači da se i živjelo u njoj. U Zagrebu sam, sjećam se, htio doznati nešto više o njoj od našeg slavnog Grge Novaka, jer sam čitao jednom u njegovim spisima kako spominje špilju Klobuk. Molio sam ga da ne primi i on je svaki put ”pristao” i odredio mi sat kada ću doći u Akademiju, ali svaki put bi on otišao ranije ili ga uopće ne bi bilo, tako da sam izgubio tri dana više nego što sam naumio - uzalud. Grga se sigurno bojao da bih mogao upitati nešto o tome što on ne bi znao, pa je zato izbjegao naš susret. Da, veliki ljudi znaju biti katkada - mali.” (str. 207) * „...nije bilo druge, trebalo se katkada potući i sa vjetrenjačama.” (str. 218) * „...složio sam dva golema mozaika u Vojnoj bolnici u Splitu. Dok sam ih radio, ljudi su dolazili, prolazili, ali i davili i zapitkivali „A šta vi to radite? A kako ćete dalje sada bojiti ove piljke? A kako ste ih bolali?...” i puno pitanja bez ikakva smisla i sadržaja. Da, teško mi je bilo raditi u sredini koja nema pojma što se događa.” (str. 212) * „...nije bilo druge, trebalo se katkada potući i sa vjetrenjačama.” (str. 218)

Joko Knežević: razlika između inačica