Joko Knežević: razlika između inačica
Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj
Redak 9:
== ''Moja sjećanja (1996.)'' ==
* „Meso se jelo samo nedjeljom, i to u boljim kućama. I slana srdela je bila uz kruh i žlicu ulja dobar zalogaj kad si bio gladan. U izvanrednim prilikama kao osobito piće pila se „bikla” koja se sastojala od crnog vina i mlijeka, pola - pola. Na otocima se pila drukčija „bikla”: u malo hladnog crnog vina namuzli bi čašu mlijeka neposredno iz vimena ovce, koze ili krave, tako da bi se takvo mlijeko
* „...selo Rogoznica proizvodilo je prije rata vrlo mnogo izvrsnog vina, a i čuvenog slatkog vina, takozvana prošeka. Njime se darivalo ljude od značaja: to je bio vrlo cijenjen poklon. A i kada bi trebalo u kući koga izvanredno počastiti, iznio bi se na stol prošek: i ako bi k tome bilo još tvrdog kolača, to bi čašćenje bilo vrhunsko - gospodsko. Komadići kolača bi se sipali u prošek i jeli s velikim užitkom.” (str. 38)
* „Šaka suhih smokava bila je nekoć djetetu priličan dar.” (str. 40)
Redak 16:
* „Uskoro sam započeo crtati i portrete, pa čak karikature u školi akvarelom. ... Karikatura se često, pa ponekad i danas, smatrala nekakvom uvredom - kod ljudi koji nisu dublje razmišljali. Ja sam karikaturu doživljavao kao zanimljivo uočavanja posebnosti u ljudi, životinja i uopće u prirodi. Ta osobina me pratila i dalje u životu u slikarstvu, a najviše u izradi mozaika - portreta. Ako nisam znao uočiti „karikaturu”, nisam uspio ni portret postići.” (str. 60)
* „I [[Tin Ujević]] je kasnije bio stanovnik Splita. Jednom sam ga bezvezno upitao - tek tako da progovorim s tim našim velikanom: 'Je li Vam u Sarajevu bilo bolje ili ovdje?' - 'Meni je strašno svugdje!' odgovori mi on. Da, ni Split nije mogao dati baš sve, pogotovo ne svakome, dok za velikana stvarno [[sreća|sreće]] nema - nigdje.” (str. 64)
* „Bože, dragi, kakvih li sve žena ima na svijetu tom! Da, baš kao i mužjaka, naravno, ali ipak sam kod žena vidio vrlo veliki raspon spolnog žara, veliku razliku. Jedna mi se, sjećam se, do kraja povjerila i priznala kako je njoj sve glupo
* „U partizanima sam stalno bio u ulozi crtača, slikara, dekoratera, plakatera, pisca parola, dakle svega što bi se u pojedinom slučaju
* „Znali smo se našalit debelo - na Mosoru, usred rata, kad je svaki dan bio zasebno doba, zasebna vječnost.” (str. 115)
* „Moj slikarski rad za vrijeme rata bio je jadan, jedno sam mnogo crtao, ilustrirao, bilježio.” (str. 119)
* „Kako su me odavna privlačile hridine, kamenje, kamenjari, spuštao sam se često u Vojskovo, Kolovrat, išao ne Čaletin brig i zabilježio tako nekoliko motiva koje sam ponio u sebi i više ih nikada nisam napuštao. Zapravo sam neposredno poslije studija na Akademiji 1939. jednom slikao hridine kraj Splita i pokazivao ih slikaru Anti Gojaku koji je primjećivao: 'A gdje je tu prostor? Gdje je nebo?' Da, da, mene su odmah zanimali prostori 'bez neba i bez mora'. Tu sam odmah nazreo svoj motiv. Dotada je bilo nezamislivo slikati krajinu bez neba i mora. Rodio sam se na kamenu i njega sam nastojao dokučiti - za života. Zavolio sam kamen toliko da sam čak započeo i slikati kamenom - mozaik. ” (str. 121-122)
* „Biti slikar, imati četrdeset godina i tražiti po svijetu nekoliko tuba boja, to je doista bila jedna mučna, glupa sudbina i neobično
* „Najgore mi je bilo kada bi mi se ukazao dobro osvijetljen ili po želji oblačan motiv - kao Klis pod Mosorom ili motiv u Solinu ili pod Kozjakom - htio bih slikati, ali - morao sam u školu ... Meni je trebala samo jedna stvar: vrijeme za rad. Međutim nije bilo drugog izbora, morao sam se te obaveze prihvatiti i dati još jedan golemi životni porez.” (str. 125)
* „Selo Vrisnik je bilo podesno za sve vrste mojih likovnih sklonosti. Slikao sam ulja, akvarele, crtao pejzaže, portrete..” (str. 127)
* „Kako je likovna umjetnost bila glavni poziv mog života, putovao sam mnogo po Italiji, bio u Parizu više puta, gledao ono najbolje, ono najprihvatljivije što je tamo stvoreno. Nu ničija me umjetnost nije do kraja opčarala. Naučio
* „... kamen opominje na trajnost, odnosno na Misterij vremena. I kamen, iako najtrajnija stvarnost na svijetu, također - dolazi, traje i nestaje. Gledajući dakle kamen, mislim to jest moram razmišljati o Misteriju postojanja, o Iskonu trajanja. I to je zapravo ono što ja slikam. Nastojim naime poručiti sebi i gledaocu ono što me uzbuđuje, a uzbuđenje me pusto Vrijeme koje putuje ostavljajući za sobom same zagonetke Trajanja, Mijenjanja i Nestajanja.” (str. 163)
* „Uz moj rad na uljenom slikarstvu i akvarelu nanizao sam znatan broj spomenika u freskama, mozaicima, kiparskim tehnikama, u intarziji, u kamenim gravurama, na arhitektonskim spomenicima koje sam projektirao, pa u drvu, u goblenu, pa i u kovanom
* O mozaiku: „Slažući portrete znao sam ih sažimati u nekoliko osnovnih crta tako da su nalikovali sebi preko svakog očekivanja. Osim toga nastojao sam provesti stilizaciju do najveće moguće jednostavnosti, po mogućnosti do monumentalnosti.” (str. 187)
* „Karikatura je zapravo sporedni dio mog rada, nu kad bih sve skupio na jedno mjesto, bio bi to doista životni opus.” (str. 188)
* „A onda naslikam uljem poslije nekoliko faza - joj jednu - Nametnike na kamenu. Jer i kamen ima svoj osobiti život. Iako najčvršći, najtrajniji, i on dolayi, traje, mijenja se i nestaje.” (str. 194)
* „Napulj nismo još ni dobro razgledali, a već nam ga je bio pun bog. Sve misliš: tko može živjeti - sve smrdi po ljudskom izmetu i truleži. ... Eto nas začas u Napulju, nejsvojevrsnijem gradu na svijetu. U njemu ima ulica kroz koje možeš proći samo ako se malo narebriš, a dućana u kojima ima samo dvije stolice, na jednoj sjedi prodavačica, a ne drugoj su
* „U Firenzi kao da je odavno rečeno sve ono najbitnije, tako da ti je i poredak gostionica sasvim logičan: ako vidiš prebijele, čiste stoljnjake, ne ulazi tamo, već ondje gdje su stolnjaci šareni, raznobojni, jer se u ovima dobro jede, a u onim upeglanima se dobro plaća.” (str. 197)
* „Došla mi je tako pod ruke i knjiga ''Modern painting'' od [[Herbert Read|Herberta Reada]], pa sam je kao obično počeo listati od kraja prema početku. Moram priznati da sam se dobro nasmijao. Kakve sve poruke gledaocu npr. od jednog Schumahera, Kotika, Hartunga, Geigera, Raya, Mossa, Kleinea, Leveea, Jorkya, Wolsa, Alcopleya, Pevsnera i stotine drugih koji se bave vanjskim dopadljivim ritmovima linija ili boja, koji čovjeku ne govore ništa o njegovu Misteriju postojanja, uopće - ništa. Ta čovjek nije samo igračka u Prostoru. O čovjeku bi ipak trebalo crtu dvije povući - tko je to čovjek, što je, otkuda je, zašto je i za kuda je. Itd., itd, itd. Uvjeren sam i kunem se da je velikih slikara puno puno manje nego nam ih niže Herbert Read - a tek kolišno je likovnih ”znalaca” na svijetu tom.” (str. 199)
| |||