Miroslav Krleža

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) - hrvatski književnik i enciklopedist

Miroslav Krleža

Naveden izvor

Na rubu pameti

• "Noću, u intimnom, poluglasnom, razgovoru sa samim sobom, nikako ne mogu zapravo logički opravdati zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti."

• "Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili kao svjetlost, kao voda i, uopće, kao svemirski elemenat. Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivosti. Naš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane "kulturne (cilindraške) ustanove", razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga. poštovanja najdostojniji! ."
• "Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim, ličnim životom. Najprije razne gnjavaže slabo-umnog i rastresenog djetinjstva, poslije romantika, ratovi, pustolovine, žene i pijanstva u poluslijepom zanosu prve mladosti, sve je to bilo, kako da kažem, u galopu: čovjek nije imao vremena ni da se osvrne u onoj ludoj trci događaja i obraza, a kada sam se zaustavio da se konačno sredim i da trijezno spoznam što se to zapravo zbiva sa mnom, pokazalo se da se u ogledalu promatra oronuo starčić, s podočnjacima i s paradentozom, smiješno naduvena mješina sa salovratom šijom i podnadulim podbratkom kopunskog loja, tužna pojava ćelavog, tustog glupana i lijenčine, koja drži u ruci dječačku drvenu sablju, pomalo paranoidno uvjerena kako je ta krhka trijeska rapir čistog moralnog osvjedočenja kojim se može ratovati za čast zastave i poštenja protiv čitave jedne malene, zaostale i smiješne civilizacije."
• "...postoji u ljudima mračna snaga koja vuče dolje, k zemlji, u blato. Ljudi se progone uzajamno i osjećaju se progonjenima od kretnje, od pogleda, od riječi, ljudi se njuškaju međusobno nepovjerljivo kao zvijeri, ljudi jesu zapravo dvonoge životinje, ljudi kradu jedni drugima misli i novac (kao opice u prašumama što kradu jedne drugima banane), a kad su se nakrali i kad im se sito podriguje, onda zadovoljno gunđaju valcere, mokreći u podzemnom pisoaru kakvog prljavog noćnog lokala, kamo iz daljine kroz koprenu dima i miris katrana dopire cilik slabe muzike: dobro nam ide, nažderali smo se tuđe muke, nose nas na jastucima, pijani smo, slava bogu."
• "Ljudi se tjeraju u slaboumnoj kružnici takozvanog socijalnouslovljenog carousela, i, kao na pravom sajamskom vrtuljku, ti su jahači na drvenim konjima društvenih predrasuda doista uvjereni da galopiraju nevjerojatnom brzinom u zatvorenom krugu "uspjeha". A kad se od vremena na vrijeme takav sajamski vrtuljak raspadne, i kad ti obezglavljeni jadni konjanici neočekivano poispadaju iz kolotečine, bjesomučni jahači svojih karijera ne snalaze se bez drvenih konja, i ja nisam imao prilike upoznati još ni jednog tzv. pametnog i normalnog čovjeka koji bi bio toliko smion da pozivi svoj život sam za sebe, bez svojih poslovnih pisama, bez svojih paragrafa, bez svoga ureda s pljuvačnicom i s pečatom, u jednu riječ: bez predrasuda i bez vjere u drvene bogove. Oficiri poslije izgubljenih ratova, bez konja i bez psovke, propali bankiri bez čekovnog kredita, pjevači bez glasa, otpušteni činovnici, odbačeni političari, svi ti sajamski pajaci, kao brodolomci na poplavi, plivaju strujom predrasuda u smeće, zaboravljajući bit svoje ljudske tvari...."
• "Ljudi se uvijek raduju tuđoj nesreći, zaboravljajući da je ta tuđa nesreća njihova vlastita."
• "Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu. Ljudi su sebeljubivi jer nisu siti, jer strahuju pred gladovanjem, zlovoljni su jer su poniženi i jer im je učinjeno krivo, nepravedni su, dakako, ali ni prema njima nisu pravedni njihovi bližnji, nesretni su, pozlijeđeni, ozlojeđeni, u krpama, pod smrdljivim perinama hrču, zaviđajući jedni drugima na lončiću kave, na čistoj jastučnici, na novom biciklu, zanovijetajući za svaku sitnicu kao čavke na grani kad se pravdaju (dijalektički, po svoj prilici) na strvini nekog neznanog junaka o tome koja je imala pravo prvenstva da se pogosti ljudskim okom."
• "S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo."
• "Po tajanstvenom, svemirskom upravo zakonu ljudske gluposti, ja bih po svoj prilici bio poživio u svojim vlastitim protuslovljima sve do groba, nepokretan, lijen, pomalo ogorčen i priglup, kao što već čovjek živi svoj život po krčmama, s brbljavcima, s glupanima, s prijateljima, razgovarajući o seobi naroda, o bitkama, o crkvama, o knjigama, o krokodilima, o naročitoj ljekovitosti sljezova čaja, o pastrvama i o morskim psima, da nije došlo jednog dana do obrata koji bi se u ovoj našoj historiji mogao patetično nazvati sudbonosnim. U životu svakoga čovjeka postoji takav jedan trenutak što ga romanopisci zovu “sudbonosnim”, a takav svoj fatalni trenutak proživio sam, eto – jesenas bit će tome već dvije godine – i to prosto zato što mi je (danas se više ne sjećam iz kog neposrednog razloga) palo na pamet da kažem ono što sam tog istog trenutka bio pomislio."
• "Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo."
• "Zvuči bizarno, ali nije zato manje istinito: o svojoj ženi Agnezi doznao sam za ovih nekoliko dramatskih dana više no što sam to mogao primijetiti za čitavog jednog dosadnog apotekarskog braka. Dok nije došlo do ovog skandala s Domaćinskim, ja nisam imao ni pojma da me na svijetu nitko ne mrzi i ne prezire tako toplo kao moja vlastita supruga."
• "Jadviga je bila žena u nekom smislu vidovita i s njom nije bilo dosadno pijuckati burgundac, razgovarati o tome kako su ljudi glupi, slabi uglavnom, nesretni, slušati jesenji vjetar kako plače oko kuće, plamen kako liže u peći, a Jadviga priča o ljubavi i o tome kako je ljubav najveća laž među lažima. Jedan jedini put ljubila je u životu, a i to je bilo glupo."

Ostalo

• "Dakle uvijek se iznova postavlja pitanje: govoriti istinu ili brbljati? Ili pisati kao virtuoz? Pisanje je vještina, ali može da bude i igra. Može se pisati i u hipnozi, pod tuđom sugestijom, protiv svog uvjerenja, a pišući može se i lagati. A pisati veoma često u literaturi znači prosto prepisivati. Najstupidniji način pisanja je, svakako, fraziranje. »Fraza« pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupe, misli u glupe sheme. Ona nije ni laž, ni istina, ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu! Tajanstvena snaga kobne fraze o »svetim stvarima« domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila."
• "Da bi vršio valjano svoj zanat, pisac mora imati mogućnost da bude u neku ruku disident, pa čak i defetist, u odnosu na državu i institucije, na naciju i autoritete. On je razmetni sin koji se vraća svom očinskom ognjištu samo da bi mogao od njega ponovno otići. Negacija je njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta." (Miroslav Krleža I, Pet stoljeća hrvatske književnosti)
• "Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično."
• "Jedno je kozmopolitska literatura zapadnih velegradova, a drugo politička stvarnost porobljenog naroda kojem pripadaš. Nije isto pisati liriku kao kolonijalno fijakersko kljuse koje sa svojim narodom tegli tuđe fijakere: „La marquise sorti a cinq heueres“ ili se vozikati u kočiji kao prava autentična markiza." (Miroslav Krleža I, Pet stoljeća hrvatske književnosti)
• "Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo. Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo." (Balade Petrice Kerempuha, Khevenhiller)
• "U ime deklasiranog i proletizitanog hrvatskog naroda nije osim Silvija Kranjčevića progovorio ni jedan pjesnik, a i danas (1926.) kada bi se netko primio da postane advokatom nepismene raje, pribili bi ga na sramotan stup, žigosali kao odroda i proglasili odmetnikom od Hrvatstva, samo zato jer se čovjek odlučio da progovori u ime pravih i nemaskiranih hrvatskih narodnih interesa." (Hrvatska književna laž)
• "U sredini dakle gdje se Quiquerezove vinjete o Kralju Tomislavu na dvostrukosladnom pivu Zagrebačke dioničke pivovare smatraju nacionalnom manifestacijom, ja sam pišući o našim narodnim motivima kraljevskog sajma, rata, kasarne i ratovanja, proglašen narodnorazornim, anacionalnim elementom." (Osijek 1928,. prije premijere Gospode Glembajevih)
• "Vrijeme je da se zamislite što znači kad jedan živ čovjek smatra prirodnim da ga njegovi suvremenici dignu do polubožanstva, i što znači kad se je netko pretvorio u tajanstven pojam iza zavjese, a pred zavjesom kleči puk i moli litanije. Milosnici vaši, korisnici vaši, udvornice i laskavci, dvorjanici, dostojanstveni pripuzi, dvorske budale, plaćenici, podmićena pera, akademici, kardinali, sav onaj šareni narod papiga i opica, svi oni kleče pred vašim spomenikom, a ja vam kažem da u ovoj nesretnoj blitvanskoj zemlji neće biti tako dugo pravde dok se vaša glava ne nađe na konopcu ili na krvničkom panju." (Banket u Blitvi)
• "Za sretnu pjesničku formulu, koja se kao inspiracija podudara s osnovnim motivom što ga je čovjek naumio izraziti, potrebno je veoma često da se „x“ dojmova slije u neznatnu, na prvi pogled nevažnu, sitnu školjčicu jedne jedine rečenice, a često i samo jedne jedine riječi. U takvoj riječi čuva se nepregledna množina pamćenja, kao što i u vinskoj kaplji blista ogromna količina svemira, neba, sunca, čokota, zemlje, vinograda, pjesama pod zvijezdama, ljudskog znoja i patnje, a sve je samo jedna blistava prozirna vinska kapljica koju sigurno nitko nije izmislio napamet." (Miroslav Krleža I, Pet stoljeća hrvatske književnosti)

Nenaveden izvor

• "Bijeda se vuče blatom, krvavi bagoš pljuje, ugriz je bijede bijesan ko ugriz krvave kuje."
• "Bog je čudesna i strašna riječ, nastala od strave prema smrću."
• "Borba za slobodu čovjeka i nije drugo nego borba za oslobođenje od predrasuda."

• "Čovjek je tako izmislio Boga, a sada kleći pred njim stoljećima. Čovjek je isčeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je izmislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, umjesto da je obratno."

• "Muzika je lirska paučina između srca i duše."
• "Govoriti o starim sramotama uvijek je poučno... "

• "Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvornim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu."

• "Nikad još nisu knjige gorjele, a da ljudske kosti nisu pucale."

• "Riječi ... spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme između čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračnijega ponora."

Citati o osobi

• "Pred golemim, u punom značenju riječi monumetalnim djelom književnika Miroslava Krleže zastaje čovjek obuzet dojmom putnika koji je, došavši u dodir s nepreglednim dimenzijama, zadivljen, osjetio pravo značenje riječi: veličina."

— Ivo Frangeš

• "Sjećam se da sam ga jednom zgodom, pročitavši negdje citat iz Krležina djela, pitao zna li iz kojeg je djela taj citat. On mi je odgovorio da nema pojma. U čudu sam ga gledao, ali tek poslije sam shvatio da se čovjek koji je napisao toliko djela, ne može sjećati svakog detalja."

— Miroslav Tuđman

• "Dakle, Krleža je bio ateist, ali je svojim djelima, opisujući strašne muke bezbožaca, opisujući besmisao života bez vjere pokazao da vjera nema alternative, da je vjera spas za čovjeka i čovječanstvo. ... Krleža sjajno opisuje bezbožno društvo kao džunglu, a čovjeka nevjernika kao zvijer. ... Usprkos činjenici da je Krleža bio svjestan da je društvo bez Boga zvjerinjak, da je besmisleno, da je džungla, Krleža je ipak ostao cijeli život na poziciji borbenog ateista, čovjeka koji se ruga vjeri. ... Tu Krleža zapravo optužuje samoga sebe jer je svojim djelovanjem utjecao na ljude i širio bezboštvo, beznađe i besmisao života."

— Zdravko Tomac

Vanjske poveznice

• Citati - goodreads.com
• Citati - mudremisli.net